U posljednje vrijeme svjedoci smo niza rasprava o potrebi stvaranja uvjeta za gospodarski rast i otvaranje novih radnih mjesta. Jedna od mjera koje su ponuđene za sprječavanje pada BDP-a jest i povećanje javnih ulaganja, posebice u infrastrukturu. Na radost stanovnika otoka Cresa i Lošinja, u tijeku su radovi na rekonstrukciji i proširenju državne ceste D-100 koji traju već više od godinu dana. Investitor radova je državna tvrtka Hrvatske ceste. Vrijednost takvih investicija obično se iskazuje u novcu koji je potrebno uložiti u njihovu realizaciju, pri čemu se ne uračunava i iskazuje cijena koju pri tome plaća priroda, odnosno lokalna ili šira društvena zajednica. Na primjeru proširenja spomenute ceste možemo se pitati koju cijenu plaća društvo, odnosno koja šteta nastaje gubitkom neobnovljivog resursa kao što je plodno tlo, izmjenom krajobraza ili uništavanjem stabala maslina starih nekoliko desetljeća? Neke od navedenih stvari imaju i svoju tržnu vrijednost koja je već uračunata u investiciju (otkup zemljišta, suhozida, raslinja), ali je vrlo teško kvantificirati njihovu afektivnu, mogli bismo reći baštinsku vrijednost, koju prije svega prepoznaje lokalno stanovništvo.
Polemika koja se pojavila ovih dana u svezi s uništenjem dijela maslina koje su se uzgajale na području zahvata proširenja ceste je stoga došla prekasno. Naime, vlasnici zemljišta i maslina dobili su materijalnu naknadu za oduzetu imovinu što su u ovim teškim vremenima gospodarske krize predstavlja dobrodošli dodatni prihod u njihovom obiteljskom proračunu. Procjenu visine štete koju će imati cjelokupna zajednica i pronalaženje potencijalnih načina njenog smanjenja ili djelomične kompenzacije nije međutim moguće provesti sada, tijekom izvođenja radova. Da je investitor prije početka radova konzultirao lokalnu zajednicu i organizacije civilnog društva, vjerojatno bi se na vrijeme identificirao problem zbrinjavanja maslina koje je potrebno ukloniti s proširene trase ceste te bi se planiralo i adekvatno rješenje. Sada se za rješavanje problema predlažu neke vatrogasne mjere. Međutim, takve mjere (koje bi trebale biti izuzetak, a ne pravilo) obično ovise o inventivnosti i entuzijazmu pojedinaca koji ih provode te često puta ne daju očekivane rezultate.
Investicije koje zahtijevaju veće intervencije u prostoru bi u budućnosti stoga trebali sagledavati i s gledišta civilnog društva i lokalne zajednice koja bi se trebala uključiti u raspravu već u fazi planiranja. Očito da poštivanje zakonske regulative i procedure nije dovoljno te bi investitori u svom poslovanju trebali uvesti i načelo društvene odgovornosti. Na taj bi se način sigurno smanjila cijena napretka koju uz investitora plaća i društvena zajednica u cjelini.
